Poštovani čitatelju, draga čitateljice,
na vrhuncu još jednog toplinskog vala, čini mi se dobrim trenutkom pisati o strahu. Ima li strah veze s održivom energijom? Izravno nema, ali ima s donošenjem odluka, s projektima koji se pokreću ili ne pokreću, s komunikacijom, s rezultatima onoga što svakoga dana radimo. Možda naizgled nebitno, ali meni se čini da se ovdje radi o ključnim pitanjima koja opterećuju naše društvo.
Svi se mi često susrećemo sa strahovima i borimo se s njima kako znamo. Iz škole znamo da je strah intenzivan i neugodan negativni osjećaj koji čovjek doživljava kad vidi ili očekuje opasnost i da može biti opravdan ili potpuno neopravdan. Nedavni događaji poznati kao BREXIT pokazali su i što se može dogoditi kad se strahovima (politički) manipulira. I tu sad dolazimo do problema s kojima se ljudi koji rade na projektima u Hrvatskoj susreću:
– strah blokira donošenje odluka,
– strah guši kreativnost,
– strah koči inicijativu.
U društvu koje je opterećeno problemima kao što je to slučaj u Hrvatskoj strah od donošenja odluka postaje sve veći problem. Često je primjetno razmišljanje – ne donesem li odluku, sigurno neću pogriješiti. Zašto uopće riskirati? To se onda očituje u izbjegavanju donošenja bilo kakve odluke i to je najsigurniji način za ubiti projekt. Posljedice ovakvog razmišljanja su najčešće porazne – projekti se ne događaju, prilike za financiranje se propuštaju. Bude li se ikada radila malo ozbiljnija analiza hrvatskih (ne)uspjeha u povlačenju EU novaca, siguran sam da će ovaj strah – poglavito u državne administracije srednje i niže razine, biti na vrhu razloga. Činjenica jest da bi se ovome posve lako moglo doskočiti pravim lijekom u vidu kombinacije – snažne političke volje, visoke stručnosti administracije i dobre upravljačke prakse koja bi vrednovala rezultate pojedinaca, ali to je sada već jedna druga tema. Ponekad je u osnovi ovog straha i verbalizirani ili neverbalizirani iracionalni zahtjev prema sebi – Ja moram biti 100 % siguran da je moja odluka ispravna i ne smijem ni pod kojim okolnostima pogriješiti. Takvo je razmišljanje naravno posve pogrešno i radi se o osobnom ograničenju. Naprosto je nemoguće donositi odluke bez pogreške, ne postoji takav slučaj. Najgora je situacija kada se odluke ne donose. Ovakva ograničenja pojedinca treba uklanjati razgovorom, poticanjem i ohrabrivanjem. Puno je teži slučaj kada se radi o naslijeđenom ponašanju iz nekih bivših političkih sustava kada su pojedinci bili samo kotačići velikog stroja, a odluke su donosili neki drugi – partija, stranka ili veliki vođe. Ovo moramo mijenjati svi zajedno.
Na jednoj drugoj razini često je i razmišljanje – iznesem li mišljenje, mogu biti izložen osudi ili poruzi. Tada dolazi do onog, meni uvijek groznog sindroma klimanja glavom, izbjegavanja kontakta očima i neodlučnog mrmljanja. Posljedice ovakvog ponašanja uvijek su pogubne za kolektiv – stvara se atmosfera nepovjerenja i nesuradnje i svaki timski duh polako odumire. Šutnja u kolektivu je uvijek najgora opcija. Šutnja rađa nesporazume i probleme. Poticanje povjerenja među ljudima koji zajedno rade ključno je uspjeh.
Konačno – inicijativa. Biti drugačiji božanski je dar i uvijek je divno raditi s ljudima koji imaju različite poglede na svijet i njegove probleme. To je uvijek jamac kvalitete rada i poticaj za ono pozitivno natjecanje u svakom radnom timu čemu treba težiti. Svaki razuman voditelj tima (čitaj – poslovođa, ravnatelj, direktor,…) težit će okružiti se drugačijim ljudima s inicijativom. Posebno sposoban i sretan voditelj tima imat će za svoje suradnike ljude koji su stručniji, sposobniji i kvalificiraniji od njega samoga. Samo iznošenje drugačijih mišljenja i konstruktivna diskusija koja slijedi, vodi u kvalitetu i napredak. Sve ostalo vodi u stagnaciju, nazadovanje i propadanje.
Ova mala kolumna moj je doprinos Hrvatskoj bez straha, Hrvatskoj u kojoj se radi u konstruktivnoj diskusiji, zajedništvu i timskom radu. Sretno nam svima bilo na tom putu, još je puno koraka ispred nas.
Julije Domac
Najnoviji komentari