Poštovani čitatelju, draga čitateljice,
Ljeto je završilo, započela je još jedna školska godina. Novi početak je pred nama. Ne znam kako se vama to čini, ali kad bi mene pitali početak školske godine bi bio pravi početak godine – nekako mi je to prirodno nakon ljetnog odmora, a 1. siječnja mi se više čini samo kao izgovor za neki dobar tulum, vatromet, druženje s dragim ljudima. Na početku je i još jedan saziv Hrvatskog Sabora i čekamo početak još jedne hrvatske Vlade. Ovo nije i nikada neće biti kolumna o politici pa nećemo o aktualnim političkim temama o kojima ovih dana čitamo nego – o energetici.
Zanimljivo mi je čitati kako se razmišlja o izdvajanju energetike u posebno ministarstvo, o njenom spajanju s okolišem ili o nekoj trećoj varijanti. Dobro je ako je tome razlog da su naši političari postali svjesni važnosti energetike, loše je ako je smatraju za – vrući kesten koji se prebacuje iz resora u resor, kad ionako ne znamo što bismo s njom napravili. Oni koji duže pamte, sjećaju se uostalom da je počelo optimistično. Prva, druga i treća hrvatska Vlada (1990-1992.) imale su ministarstvo energetike i industrije. Bilo je to i doba kada se optimizam energetičara gradio na hrvatskom znanju koje je vodilo izgradnju NE Krško i bilo općenito vodeće na području bivše Jugoslavije, ali i poznato izvan nje. Optimizam se gradio i postojanju velikih energetskih poslovnih subjekata kao što su bili Jugoturbina, Končar, Tvornica parnih kotlova – TPK i mnogi drugi. U četvrtoj hrvatskoj Vladi to postaje ministarstvo industrije, brodogradnje i energetike da bi se tijekom pete hrvatske Vlade (1993.) energetika posve utopila u ministarstvu gospodarstva. Predsjednik Tuđman prvi je portfelj ministra energetike na početku ponudio akademiku Hrvoju Požaru, utemeljitelju suvremene hrvatske energetike, ali tada već teško bolesnom i uskoro preminulom, koji to tada nije mogao prihvatiti.
Kad bi mene pitali, nova bi vlada trebala razumjeti važnost energije i energetike u 21. stoljeću. Sigurna i vlastita opskrba energijom, predvidive i stabilne cijene energenata uvjet su razvitka gospodarstva i sigurnosti hrvatskih građana. Ministarstvo energetike ili ono nadležno za tu prevažnu djelatnost trebalo bi imati viziju i samostalno i autoritativno nadzirati provedbu ukupne energetske strategije i ključnih projekata. Strategiju* bi zapravo trebalo prvo napisati, ali nemojmo sad gledati na detalje… Poticanje korištenja obnovljivih izvora energije i energetske učinkovitosti događalo bi se kako bi se iskoristili vlastiti izvori (energetska neovisnost), ali i generirala gospodarska aktivnost malog i srednjeg poduzetništva i obrtnika. U tom kolačumorale bi sudjelovati i domaće energetske tvrtke u javnom vlasništvu, inače se dešava upravo ono što se desilo sada – hrvatski građani izravno financiraju strane tvrtke i poduzetnike. Ministarstvo mora posjedovati dovoljno stručno znanje i kapacitete, a podupirati ga treba domaća mreža stručnjaka pojedinaca po modelu djelovanja Europske komisije. Domaće i strane institucije i tvrtke trebaju pružati stručnu potporu u ograničenom opsegu, isključivo putem otvorenih natječaja, bez izravnih zakonskih ovlaštenja, bez narušavanja tržišnog natjecanja, izravnih ugovaranja i sl.
Kad bi mene pitali, u energetskim tvrtkama u potpunom ili pretežitom državnom vlasništvu trebalo bi uspostaviti profesionalni, lojalni i sposobni menadžment i sustav korporativnog upravljanja bez lošeg utjecaja politike. Veliki energetski sustavi (plin, nafta, električna energija) trebaju biti osnova razvitka industrije i poduzetništva, a zatim i garancija energetske neovisnosti. Općenito, budućnost Hrvatske treba se sve više oslanjati na obnovljive izvore energije. Energetske tvrtke u državnom vlasništvu trebale bi svoje poslovanje proširiti u regiji, u prvom redu zbog svoje financijske moći, stručnog znanja i kapaciteta.
Kad bi mene pitali, nikada se ne bi dogodilo da se prvo traži investitora za energetski projekt pa da tek onda razmišlja o njegovoj razradi, a ne bi se dogodilo ni da energetikom dominiraju interesi jednog pojedinca, jedne ustanove ili tvrtke, a kamoli međunarodne organizacije. O ključnim energetskim pitanjima odlučivalo bi se isključivo unutar hrvatske Vlade i ministarstva nadležnog za energetiku. Strane investicije dešavale bi se na način da dodana vrijednost ulaganja bude maksimalna. To znači da se hrvatsko znanje, ali i domaći i europski izvori financiranja koriste u dijelu definiranja projekta, njegove razrade, izrade projektne dokumentacije, ali i uklapanja u svekoliki gospodarski sustav i lokalni okoliš kako bi se maksimalno angažirala hrvatska industrija i oprema i izbjegli negativni utjecaji na ljude i prirodu.
Ova kolumna moj je mali doprinos hrvatskoj energetici, djelatnosti u koju vjerujem i za koju mislim da je možemo raditi i još puno, puno bolje nego što smo to radili do sada. Englezi bi to lijepo rekli – STOP WHINING AND START WINNING. Energetski projekti ionako traju duže od bilo kojeg političkog mandata, a njihovi učinci i utjecaji događaju se desetljećima. Mislim – kad bi mene pitali…
Julije Domac
* PS. A kad bi mene pitali nova energetska Strategija bila bi kratak, sažeti i konkretni dokument s jasnim smjernicama temeljen na načelima niskougljičnog razvoja kao što je to u EU općeprihvaćeno. Strategija bi trebala biti izrađena od strane radne grupe – konzorcija pravnih osoba i eksperata, koordinirane od strane ministarstva koje bi bilo fokalna točka izrade strategije. U izradu Strategije trebalo bi uključiti ključne dionike – gospodarske subjekte, velike potrošače, regionalnu i lokalnu samoupravu, zainteresiranu javnost, a paralelno s izradom izradio bi se i Plan provedbe Strategije koji bi dodatno konkretno donio proračunske, organizacijske i sve ostale mjere za provedbu Strategije.
Najnoviji komentari